Pusto, pusto, pusto.... Da pokušamo opet sa pričicama?
Kod lekara je došao čovek koji se žalio na nesnosnu glavobolju koja ni jednog trenutka ne popušta.
- "Možete li da mi pomognete?" pitao je.
- "Svakako", rekao je lekar, "ali recite mi prvo neke stvari. Da li mnogo pijete?"
- "Da li pijem? Taman posla. Ne konzumiram gadosti kao što je alkohol."
- "Pušite li možda?"
- "Prepuštam drugima da se truju duvanom. Nikad me to nije privuklo."
- "Malo mi je nezgodno da vas pitam, ali... znate već... neki muškarci... imate li neke noćne avanture?"
- "Naravno da nemam. Za koga me vi smatrate? Ležem svake večeri najkasnije u deset."
- "Recite mi", nastavio je lekar, "taj vaš bol u glavi, da li je kao iznenadno oštro probadanje."
- "E baš je takav."
- "Stvar je vrlo jednostavna. Vaš problem je u oreolu koji vam je previše tesan. Treba ga malo popustiti."
Problem s našim idealima, ako hoćemo da smo na visini svakog od njih, je što postajemo osobe s kojima je nemoguće živeti.